Pojdi na vsebino

Intervju za Glas Istre pred razstavo v Puli

Tokrat vam ponujam kopijo dvostranskega intervjuja objavljenega 4. oktobra v Glasu Istre, tik pred razstavo, katere otvoritev imam v sredo, 8. oktobra v Cabahii – na Jazzbina Pula jazz festivalu, ki ponuja v tem obdobju mnoge zanimive koncerte.

Občutljivejšim bralcem, morda tudi komu, ki ne razume hrvaško, se opravičujem – žal ni prevoda in ga zaenkrat, tudi ne bo….

ŽIGA KORITNIK, SVESTRANI FOTOGRAF SPECIJALIZIRAN ZA JAZZ FOTOGRAFIJU

Sviram jazz na svom fotoaparatu

Kažu da se jazz fotografija može uspoređivati s onom sportskom. Vjerojatno je i teža od nje, ali meni je lako baviti se njome. Nije teško ako to voliš. Posebnost je u čekanju na momente koji ti pričaju o atmosferi koja vlada na koncertima, u dogovaranju s organizatorima, muzičarima, u selekciji napravljenog rada, u odluci za onu »pravu« fotku, koja nam najviše daje

Žiga Koritnik

Razgovarao Mladen RADIĆ

Među nizom kvalitetnih fotografa Žiga Koritnik poseban je po tome što se specijalizirao za jazz fotografiju, što je doista rijetkost. Snimao je velikane jazza, a njegove su fotografije krasile omote CD-ova ili prestižnih magazina. Dio njegovih uradaka pulska će publika moći vidjeti u srijedu u pulskom caffe baru Cabahia, gdje će ih ovaj slovenski fotograf osobno predstaviti, uz koncert Damira Imamovića. Oba događaja organiziraju se u sklopu Jazzbina Pula Jazza, a izložba će ostati otvorena do 15. studenog. Kao što sam za sebe kaže, Koritnik je svestrani fotograf – nije se bavio samo jazz fotografijom, već je snimao i rock koncerte, a dugo je radio i kao kazališni fotograf te TV-snimatelj.

Zaražen glazbom

- Kako to da ste se specijalizirali baš za fotografiranje jazz umjetnika i jazz koncerata? Čini se da nema puno jazz fotografa u Sloveniji i na području bivše države?
- Oduvijek sam bio blizu muzike i fotografije. Otac se amaterski bavio fotografijom i uvijek sam bio fasciniran imaginacijom koja mi se javljala dok sam gledao njegova djela, kao i ona ostalih fotografa. Tu su bila dva susjeda koja su se profesionalno bavila fotografijom i jedan muzičar iz čijeg se stana često čula jazz muzika. Tako mi se razvila želja da budem fotograf. U početku nisam fotografirao samo ljude i stvari vezane uz muziku, nego sve što mi se događalo, putovanja, žurke, prijatelje. Onda me jedan prijatelj odveo na prvi koncert u studentski centar u Ljubljani i kući sam došao sasvim zdrman. Bilo mi je stvarno super – sva ona sloboda koja se osjećala dok su muzičari svirali, glasnoća, neverbalna i verbalna komunikacija koju su muzičari uspostavili s publikom… Umjetnost je za mene stvarno izvanredan fenomen.
U ono vrijeme jedva smo čekali da neki veliki bend dođe u Halu Tivoli i uvijek smo sve pratili. Davne 1983. godine u Ljubljanu je sasvim neočekivano došao Pat Metheny i sjećam se tog tri sata dugog koncerta, koji me stvarno oduševio. Rekao sam si – ako jazz zvuči kao njegova muzika, to moram istražiti. Onda se u Ljubljani pojavio Sun Ra i također nas fascinirao svojim muzičkim emocijama koje nam je darovao. I tako je počelo istraživanje. Onda su došli Weather Report, pa koncert Milesa Davisa u Beogradu, počeo sam odlaziti na jazz festivale i to je bilo dovoljno da se zarazim muzikom, kao i pločama koje su bile tada na raspolaganju u bivšoj Jugi. Toga nije bilo baš puno. Jasno, slušali smo Hendrixa, Led Zeppeline, Roryja Gallaghera, Allman Brothers Band, J. J. Calea, Claptona, Santanu i Franka Zappu, preko koga sam počeo istraživati improvizaciju i sve njene čari.
Ne zanima me samo jazz muzika, tu je i etnoglazba, od koje mi je stvarno bliska afrička muzika. Otvoren sam za svu dobru glazbu. Fotografija me interesirala i davala mi mogućnost da preko akreditacija dođem besplatno na koncerte pa sam počeo dokumentirati ta događanja. Počeo sam osjećati i odgovornost prema organizatoru da fotografije pokušam objaviti. Nakon što sam prvi put posjetio Saalfelden jazz festival u Austriji, gdje sam sreo Bogdana Benigara, koji me pozvao na suradnju, počeo sam češće objavljivati fotke u tadašnjoj Glasbeni Mladini, današnjoj Muski. U Sloveniji sada postoji nekoliko fotografa koji se bave jazz fotografijom i mogu reći da su se uglavnom svi, kao i ja, razvili iz velike ljubavi prema muzici. Vrlo jednostavno – ne možeš biti glazbeni fotograf ako ne voliš muziku.
Prije nekoliko godina organizirao sam u Cankarjevom domu izložbu slovenskih jazz fotografa. Kažu da smo se tada mi fotografi ujedinili… Veća je konkurencija sada, nego što je bila godinama unazad, kad sam uglavnom radio sam. Možda se to sada polako počinje i sistematizirati, u smislu rock fotografa, jazz fotografa, pop fotografa. Možda sam najviše poznat kao muzički fotograf – u posljednje vrijeme deklariram se kao svestrani fotograf, jer radim još mnogo toga da preživim. Radio sam na nacionalnoj televiziji 18 godina, a zadnje tri godine sam slobodni fotograf.

Cjelina pokazuje dušu fotografa

- Po čemu je jazz fotografija posebna, različita od ostalih vrsta fotografija?
- Kažu da se jazz fotografija može uspoređivati s onom sportskom. Vjerojatno je i teža od nje, ali meni je lako baviti se njome. Nije teško ako to voliš. Posebnost je u čekanju na momente koji ti pričaju o atmosferi koja vlada na koncertima, u dogovaranju s organizatorima, muzičarima, u selekciji napravljenog rada, u odluci za onu »pravu« fotku, koja nam najviše daje. Posebnost su i loši svjetlosni uvjeti. Mislim da moraš biti iskren i odgovoran prema sebi, prema fotografiranim ljudima, da se projicira sva ljepota izvedbe na fotografski papir. Uvijek se trudim prikazati portretiranog kao čovjeka. Pokušavam ih ubijediti da mi vjeruju, da ih neću prikazati loše, da ih neću zloupotrebljavati… Cjelina svega viđenog i dokumentiranog pokazuje dušu fotografa, koji to godinu za godinom radi bez kakvih velikih intencija da nešto puno zaradi. U velikoj mjeri je to rad »za obitelj«.
Velika je prednost što se ponekad mogu družiti s najvećim imenima iz svijeta jazza, kako glazbenicima i organizatorima tako i publikom i fanovima. Svi smo mi veliki obožavatelji muzike, koja nam daje ono što u tom momentu trebamo. I za to mislim da možemo biti zahvalni njihovim talentima. Nije im lak posao. Velik je to posao koji obavljaju.
- Bavite li se jazzom i kao glazbenik?
- Ne. Imao sam želju svirati neki instrument pa sam se upisao u muzičku školu. U prvom razredu osnovne škole slomio sam nogu na skijanju i prestao ići u glazbenu školu. Išao sam samo na teoriju jer sam imao preveliku tremu, nisam bio dovoljno otvoren da bih možda pokazao svoje muzičke sposobnosti. Kada sam bio sam uvijek sam pjevao vrlo dobro, barem sam to mislio (smijeh). I danas mi je ponekad žao što ništa ne sviram. Zapravo, sviram na svom fotoaparatu…

Fotografirati Toma Waitsa bilo je novo iskustvo

- Koga vam je bio najveći izazov fotografirati? Kako je, primjerice, bilo snimati jednog Toma Waitsa?
- Svakog glazbenika koji me uzdrma izazov je snimati. To može biti neka velika svjetska zvijezda, a i nepoznato ime. Muzika je ono što me mora natjerati da nešto radim. Mogao bi to biti Frank Zappa da je još živ, ili John Coltrane, Louis Armstrong, Ella Fitzgerald, Billie Holliday, Jimi Hendrix. Svaka generacija ima svoje heroje, a to su heroji moje generacije. Fotografirati Toma Waitsa bilo je 1999. sasvim novo iskustvo. Akreditirao sam se nekoliko mjeseci unaprijed i dobio pozitivan odgovor, ali morao sam kupiti kartu koja nije jeftina, koštala je oko 100 eura po današnjoj cijeni. Prije koncerta imali smo sastanak s organizatorom, koji nam je dozvolio biti samo na jednom mjestu – u desnom ili lijevom kutu ispred bine, i smjeli smo fotografirati samo tijekom prve tri pjesme. Prva je pjesma izvedena u skoro stopostotnoj tami. Tada, u toj gotovo potpunoj tami, nastala je fotografija koju predstavljam u Puli. Bilo je možda samo pet, šest fotografa. Stopostotna koncentracija i ubijeđenost da radiš dobru fotografiju, da te ne može iznenaditi neka tehnikalija, daje ovakve rezultate. Ponekad me pitaju: »Je li ti uspjelo?«, a ja im odgovorim: »Ne uspjelo, uradio sam to«. U tome je velika razlika.
- Radili ste puno i kao kazališni fotograf. Postoji li velika razlika između kazališne i jazz fotografije? Sve je to pokret i atmosfera, zar ne?
- Moja druga velika ljubav je kazališna fotografija, kojom se također bavim oko 20 godina. Uglavnom radim za Slovensko mladinsko gledališče, a zadnjih godina za Lutkovno gledališče Ljubljana. Možda nema neke velike razlike. U teatru nema baš velike improvizacije, tu je sve na svome mjestu. Barem bi tako moralo biti. Kostimi, scenografija, režija – sve ima svoj zadatak. Da, ponekad podsvjesno djeluje na čovjeka i možda mu preokrene nešto u glavi, podmaže neki kotačić… U improvizaciji se to stalno događa, ponekad i u glazbi postoji teatralnost, ali više volim spontanost. Mislim da se u spontanosti događaju one najbitnije stvari. Ponekad mi koncertna fotografija pomaže da dobro uradim onu teatralnu i obratno. I u teatru i na glazbenoj sceni družim se s toplim i dobrim ljudima, s kreativcima. Svi smo si na neki način slični. Volim biti u okruženju u kojem se dobro osjećam.

Još ćemo slušati puno dobre glazbe

- Zašto je standardna jazz fotografija najčešće crno-bijela? Možete li zamisliti neku dobru jazz fotografiju na kojoj se ističe cijeli spektar boja?
- Crno-bijelu fotografiju mnogi jazz fotografi odabiru baš zbog toga što intenzivnije i dublje pokazuje subjekt fotografiranja, intenzivnije prikazuje emociju i atmosferu. To je samo jedna od rečenica filmskog jezika koji imamo mogućnosti odabrati. Budući da subjekt, muzičar, interpretira najdublje emocije, takva fotografija ide u korak s tim. Svakako mogu zamisliti i kolor jazz fotografije, jer ih ponekad i radim ako to zahtijeva naručitelj.
- Biste li se mogli kao fotograf intenzivno baviti i nekim drugim glazbenim smjerom, recimo da snimate hip-hop ili heavy metal koncerte?
- Interesira me svaka dobra glazba jer je moje područje interesa dosta široko pa se tako događalo da sam fotografirao Giannu Nannini ili neku drugu talijansku pop-zvijezdu. Ponekad odem na neki dobar rock koncert – prije nekoliko dana sam dokumentirao po drugi put u Ljubljani Iggyja Popa, dokumentirao sam Nirvanu prije nego što je Cobain umro, Sepulturu, slušao bubnjara Napalm deatha na izvanrednom koncertu s Elliottom Sharpom, pa Buddyja Guyja, Solomona Burkea. Volio bih fotografirati Becka, volim Psihomodo Pop, za Let 3 mislim da su stvarno genijalci – kao i Partibrejkersi… Veliko novo ime je Damir Avdić. Ima puno mladih bendova s područja bivše države koji su stvarno zanimljivi. Nema zime, još ćemo slušati puno dobre glazbe.

<!–

Žiga Koritnik

–><!–

ili

–><!–

Žiga Koritnik

–><!–

Archie Shepp

–><!–

Tom Waits

–><!–

Sonny Simons

–><!–

Han Bennink

–><!–

Dave Holland

–><!–

OKVIR

–>

»The best of« u Puli

- U Puli će biti predstavljene vaše fotografije uz koncert Damira Imamovića. Poznajete li Imamovića i njegovu glazbu?


- Damira znam s koncerta koji je ove godine održao na Jazz festivalu u Cerknom, koji je stvarno simpatičan, s puno sadržaja i jako zanimljiv, ali Imamovića na žalost nisam uspio puno čuti. Prijatelji su mi zato ispričali da je koncert bio super. Baš me veseli što ću imati »popravni« u Puli.

- Što će se u Puli moći vidjeti od vaših radova?


- Predstavit ću 20-ak mojih fotografija, skoro sve crno-bijele, osim dvije u boji, koje sam radio po različitim svjetskim festivalima u Skopju, Mariboru, New Yorku, Italiji, Ljubljani. Vidjet ćete fotografije na kojima su Arto Lindsay, Hamid Drake, Reggie Workman, Archie Shepp, Tom Waits, Akosh S, Ornette Coleman, DJ Spooky, Joe McPhee, Steven Bernstein, Butch Morris, The Necks i drugi. To je izložba koja pokriva otprilike zadnjih deset godina. Za svaku novu izložbu dodam i neku novu fotku. Teško je pokazati sve dobre fotografije kroz samo 20 njih. To je jako intiman, »the best of« izbor.

  • Share/Bookmark

3 Komentarjev

  1. aleksander je napisal:

    Kadar prebiram tekste o tebi, se vedno zamislim in se vprašam: “Koliko let in kolometrine je še potrebne?”
    Žiga, čestitam ob razstavi in ob tvojih dosežkih!

    6.10.2008 ob 21:50 | Permalink
  2. maRuŠa je napisal:

    Jest se pa isto vprašam, k gledam tvoje fotke, Žiga :)
    Svaka čast še za tole!!

    :m)

    18.10.2008 ob 20:51 | Permalink
  3. Žiga KoritnikŽiga Koritnik je napisal:

    Hvala za reakcije – Aleksander, ti to že delaš, kilometri letijo sto na uro…enako Maruša, važno da uživamo v svojem delu…

    29.11.2008 ob 09:53 | Permalink

Pusti komentar

Vaš e-poštni naslov nebo nikoli objavljen oz. posredovan tretji osebi. Obvezna polja so označena z *
*
*
Komentiranje iz tujine je omogočeno zgolj prijavljenim uporabnikom !